Sjedim na podu s laptopom i keksom u jednoj ruci i gledam svoje malo čudo kako se lijepo igra u gymu. Napokon nam je stigao novi gym jer sam stari uništila u sušilici, eto sada znam da baby gymovi ne idu u sušilicu. Odnosno, Ikein baby gym ne može u sušilicu, možda neki i mogu, ali ja više neću riskirati jer kada ju stavim u baby gym onda imam nekih 20ak minuta za sebe. I to tek od nedavno, prije nije voljela biti odložena nigdje. Ona je u biti moj priljepak, najslađi priljepak ikada.
Djeca su čudo i tu ljubav ne mogu mjeriti s ničime do sada, s niti jednom ljubavlju, ali da je teško bome je. Nema napornijeg i odgovornijeg ”posla” na svijetu, a opet niti jedan posao vas neće toliko ispuniti. Posebno kada vam se bebica prvi put nasmije, a vi se tješite da se smije vama, a ne da ju muče plinovi.
Sada kada sjedim i gledam ju ne mogu vjerovati da će nam za koji dan biti dva mjeseca, kao da sam još jučer imala trbuh do zuba i čekala kada ću više roditi. Pred kraj trudnoće više nisam znala što bi sa sobom, samo sam htjela roditi. Vrijeme bi kratila filmovima, serijama i YT videima.
Tako sam znala gledati razno razne videe na temu dan u životu mame s novorođenčetom. Da se pripremim i vidim što me sve čeka, a i što bi bilo zgodno kupiti za bebicu da imam tih prvih mjeseci dok se ne ufuramo.
Sve što imam reći na to je – lies, lies, lies! Ona fina muzikica, mama s osmjehom od uha do uha, našminkana, bebica mirna i spava ili se igra sama – koje laži :D. No, ako ste mama takve mirne bebice i dan vam zaista tako izgleda, zavidim vam totalno (you lucky bitches :D).
Meni je u ova dva mjeseca tetra pelena najbolji prijatelj, odustala sam od presvlačenja nakon što me beba pobljuje, a kosa mi je pak stalno svezana jer kad te beba počupa vidiš sve zvijezde. Kako je Sara jednom zaspala tako da me je rukicom uhvatila za pramen kose i mi smo, tj. ja sam tako iskrivljena s njom ležala dva sata (jer nisam htjela riskirati da ju probudim dok sebe oslobađam) ne pada mi više na pamet imati puštenu kosu u njenoj (budnoj) blizini.
Mi nemamo red, ni raspored i iskreno fućka mi se. Trenutno mi je jedino bitno da izvučemo živu glavu, i ona i ja. Dakle, moj dan ne počinje jutarnjim buđenjem, hranjenjem bebe, uređivanjem sebe itd. Moj dan nikada ne prestaje :D. Kako dojimo, onda sam se na fejs učlanila u grupu podrške dojenju, jer informacija nikada dosta, pa sam se znala zapitati pod što se točno ubraja noćno dojenje (kada se broje podoji kroz dan, je l’). Je li noćno dojenje ono iza ponoći, a što je s dojenjem u 4 ili 5 ujutro, spada li to pod dnevni podoj ili noć. Eto, time sam se ja bavila u kasnim večernjim satima dok bi Sara spavala na meni.
Moj dan traje 24 sata i nikakvog reda u tom danu nema, iako sada kako se bližimo tom drugom mjesecu izgleda da nekakvu rutinu možda ipak i imamo. Nazire se ili se ja nadam. Oh kako sam drugačiju viziju imala, koje naivno čeljade sam bila. Misliš si, presvučeš bebicu da nije mokra, nahraniš ju, poigraš se s njom i ona spava, a ti imaš par sati za sebe – i svi se grohotom nasmiju.
Prvih tjedan dana kako smo došli doma sam bila u šoku da netko može toliko plakati bez prestanka i bez obzira što ti napravio – dao joj da jede, spustio ju da spava, nosio i nunao je, ona je plakala i plakala. Onda sam naučila što je to skok u razvoju – noćna mora svakog roditelja.
Prvi mjesec mi je doslovno u magli, a prvog tjedna se evo stvarno majke mi ne sjećam. Znam da sam bila izvan sebe i da sam se još oporavljala od poroda te da sam tu i tamo znala zaspati na wc-u i to je sve čega se sjećam. Tek su mi zadnji tjedni malo bistriji :D.
Prvi mjesec sam doslovno preležala s njom u krevetu jer je jedino na meni htjela biti, a da ne plače bez prestanka. Ništa ju nije zanimalo, ništa, samo da jede i spava na meni, a ja sam do neba bila zahvalna mojoj mami koja mi je pomogla da nešto pojedem i odem na wc. Ne znam kako bi da nisam imala nikoga. Bila bi pregladnjeli smrdljivko u krevetu. To je najveća ironija, provedete cijeli dan u krevetu, a strgani ste i smrdite. Kada bi bile same, znala bi ju spustiti na kratko u krevetić i otrčati na wc te se brzo vratiti k njoj jer bi neutješno plakala, a meni bi se srce kidalo dok bi u wc-u odlučivala hoću li oprati zube ili pomokriti se. Znala bi ujutro tako ležati s njom u krevetu, ona bi spavala na meni, a ja bi razmišljala ako ću se uspjeti ustati na koju minutu bez nje hoću li ići nešto pojesti ili otići na wc srediti se malo. Tako da stvarno ne znam kako su žene u tim videima uspjela imati full makeup ujutro na sebi.
Naša jutra nekada počinju u 4, nekada u 5, a nekada Sara odspava i do 10, mislim ona odspava i pritom nekoliko puta u polusnu jede do tih 10, a ja zujim pored nje u krevetu. Onda valjda počne to jutro iliti buđenje. Nahranim ju još jednom ako traži, presvučem ju (nekada to presvlačenje traje neko vrijeme jer ili se pokaka taman kad ju presvučem ili se toliko zbljucka da moram kompletno novu robicu vaditi) i stavim ju da se igra (zadnjih desetak dana se hoće igrati u viperu/baby gymu – napredak!).
I nakon igranja ponovimo sve ispočetka i tako cijeli dan. Čovjek bi rekao ništa lakše, ali to traje CIJELI DAN, a pod cijeli dan mislim na 24 SATA. Nekada mi se po noći zna dogoditi da nisam sigurna kad se krene meškoljiti jesam li ju nahranila ili to tek trebam učiniti ili ju pak trebam uspavati do kraja :D.
Nekada u naš dan ubacim šetnju, prvi mjesec nam je za to bio divan jer je bilo prekrasno vrijeme, sunčano i toplo, ali Sara se ne voli voziti u kolicima. Tako da bi šetnja završavala tako da bi ju nosila u jednoj ruci, a gurala kolica s drugom rukom.
Onda smo otkrili nosiljke, za po vani imamo Ergobaby Adapt, a za po doma sam uzela u Mülleru Chibolo elastičnu maramu. One su mi spas! Preporodila sam se s nosiljkama jer fkt više nisam mogla ju nositi na rukama bez neke pomoći. Tako da ju sada ujutro nakon igranja utrpam u nosiljku i onda ona sa mnom kuha, sprema i radi sve što treba. Ona naravno zaspe nakon par minuta (ili malo više minuta) i tada stvarno imam tih sat ili dva za sebe. Sada si baš biram novu nosiljku jer kako Sarita voli puno papati tako već ima 5 kila i bome ju moja leđa počinju osjećati u toj elastičnoj.
Iako je stvarno teško, zaista uživam i ova dva mjeseca ne bi mijenjala ni za što pa ni za osam sati sna u komadu i jelo koje ne moram jesti na eks.
Kako ste mi vi, kakva su vaša iskustva ako ste mame?
p.s. ako je nešto u tekstu nesuvislo napisano imajte na umu da ga je natipkala osoba koja već dva mjeseca nije odspavala kako spada :D.
